Mještanin Sladojevog kopita, naselja na svega tri kilometra udaljenog od centra Danilovgrada,
Milorad Šćepanović, uz pomoć komšija izgradio je most koji povezuje njegovu kuću s ostatkom sela.
Prema njegovim riječima, da bi prešao rijeku Sušicu mora da pređe preko imanja svojih komšija, inače bi mu jedina veza sa Danilovgradom i Podgoricom bila stari makadamski put za Zagarač.
–Komšije su mi izašle u susret i pomogle da izgradimo most, kako bih preko njihovog imanja prekratio put. Komšije su nesebično pomogle pri izgradnji mosta jer je moje imanje opkoljeno Sušicom. Most nam je uglavnom funkcionalan ljeti, kad rijeka presuši i eventualno u zimskom periodu kad je vodostaj nizak – priča Šćepanović.
Kaže da je do njegovog imanja gotovo nemoguće doći automobilom, pa s obzirom na to da se bavi poljoprivredom sve potrepštine skladišti u prostoriji koja se nalazi s druge strane mosta.
– Preko mosta nam se nalazi prostorija u kojoj skladištimo žito, mekinje za stoku, a onda odatle preko mosta po potrebi prenosimo kolicima ili na leđa prenosimo do kuće ili štale. Komšije
Đurovići, Đuranovići i
Stamatovići su nam pomogli da na mjestu na kom se nalazio most podignemo novi, kako bismo mogli da funkcionišemo. Zajedničkom akcijom nas nekolicine košija most je podignut od bagremovih greda prije nekih 15 godina, jer nije bilo mogućnosti da kupimo ili nabavimo bolji materijal, a evo dolazi mu vrijeme za ozbiljnu rekonstrukciju. Prethodni most je bio dosta niži, pa je često bivao poplavljen čim naiđe veći vodostaj, te nam je jedina veza bio stari put za Zagarač, kojim se kruži još nekih pet- šest kilometara – objašnjava Šćepanović.
Mještani sela su se više puta obraćali Opštini Danilovgrad kako bi im pomogla oko izgradnje mosta, koji bi svim mjetštanima olakšao kretanje, međutim, do realizacije possla nikada nije došlo.
–Ovaj most je napravljen da preko njega mogu preći pješaci, mada je njime prolazio i motokultivator. Obraćali smo se više puta sa zahtjevom za izgradnju mosta, ili pak za rekonstrukciju starog koji odavno nije u funkciji, međutim, do sada nije bilo ništa od toga, vjerovatno jer nije bilo sredstava. Najgore je u zimskim mjesecima kada nam i ovaj naš most bude ispod nivoa rijeke, pa onda idemo okolo ili jednostavno ostajemo u izolaciji. U zimskim mjesecima se opskrbimo potrepštinama kao prije 100 godina – kazao je Šćepanović.
M.D.S.
Voda do koljena, a na leđima džak pun kupusaŠćepanovići se bave poljoprivredom i nedostatak pravog mosta im dosta otežava funkcionisanje i obavljanje svakodnevnih aktivnosti.
– Preko mosta smo na leđima nosili kukuruz i povrće koje zasadimo. Voda do koljena, a mi na leđima nosimo džakove od trideset kilograma kupusa. S obzirom na to da sam mašinovođa u penziji, mnogo sam tereta prenio vozovima, a čini mi se samo malo manje na leđima. Svakodnevno ja i supruga idemo barem po dvaput do prostorije u kojoj skladištimo sve potrepštine, tako da bi nam postojanje pravog mosta mnogo značilo – istakao je Šćepanović.
)){kind=small}
